IZVJEŠĆE

o Studijsko-kulturalnom danu Sustavnog studija duhovnosti

Vukovar 1. svibnja 2009.

Dana 1. svibnja 2009. nas trideset troje studenata Sustavnog studija duhovnosti, zajedno s našim profesorima, posjetili smo grad heroj Vukovar.

Krenuvši iz Zagreba u 6 sati, vozeći se ugodnim turističkim autobusom i uživajući u krajolicima nizinske Hrvatske, stigli smo poslije 10 sati u Vukovar.

Prvo odredište bio nam je Pastoralni centar „Sveti Bono“ gdje nam je naš ljubazni domaćin franjevac Ivica Jagodić ispričao kratku priču o dolasku franjevaca u Vukovar, o vrijednoj zbirci knjiga koju samostan posjeduje, a koja se trenutno restaurira, o crkvi sv. Filipa i Jakova, te o sudbini samostana i crkve u Domovinskom ratu.

U Pastoralnom centru nazočili smo izvrsnom predavanju dr. sc. Ivice Raguža Filozofsko-teološki pristup patnji. Razgraničivši „zlu“ patnju od one koja je posljedica našeg rasta prema Bogu, naglasivši ljubav kao temelju odrednicu Božjeg odnosa prema nama, predavač je potaknuo nazočne na dinamičnu i živu diskusiju.

Nakon diskusije pogledali smo kratak potresan film u kojem su se izmjenjivali prizori Vukovara prije Domovinskog rata, tijekom i nakon njega.

Zajedno smo proslavili Svetu misu i ojačani Kristom pripremali se za uranjanje u patnju ovog predivnog hrvatskog grada koji će kroz nju gaziti visoko uzdignuta čela, ne gubeći hrabrost, nadu, vjeru ni ljubav, prkoseći njima zlu.

Nakon ukusnog ručka u restoranu, naša domaćica i voditeljica gđa Nevenka Soldo i njezin mladi suradnik Ivan Ferenčinović upoznali su nas s kratkom poviješću grada te nas pričom uveli u ratna zbivanja.

Prva stanica na Putu stradanja bilo nam je skladište (hangar) na Ovčari u kojem su se srpski agresori iživljavali na ranjenicima i medicinskom osoblju vukovarske bolnice.

U skladištu pretvorenom u dojmljiv muzej sjećanja gdje su nas sa zidova gledala lica onih koji su na Ovčari ostavili svoj život, dok su prostorom odjekivala njihova imena koja su tekla u obliku slova i kroz bunar-spiralu u središtu prostora, a sa stropa nas gledala svjetlila-zvijezde-simboli njihovih duša, svatko je od nas u sebi proživljavao svoju malu unutarnju dramu.

Uranjanje u patnju grada nastavilo se nad jamom u koju su bačena izmučena tijela ubijenih ljudi dopremljenih nakon mučenja iz skladišta. Njih dvjesto preživjelo je nezamislivi užas prije smrti koja im je donijela oslobođenje.

Susret s pukovnikom Petrom Janjićem Tromblonom, svjedokom i sudionikom opisanih događaja, koji nas je dočekao kod masovne grobnice, nikoga nije ostavio ravnodušnim. U njemu smo mogli vidjeti razapetog vukovarskog čovjeka-ranjenog, izmučenog, razočaranog, ali i onog koji se istodobno ne predaje, koji se bori i nada i sada, unatoč i usprkos svim nepravdama, onim prošlima i ovim sadašnjima. Potresala nas je njegova molba da širimo istinu o Vukovaru, istinu koja ne smije biti zaboravljena.

Nakon Ovčare zaputili smo se na memorijalno groblje, a potom u vojarnu gdje nas je dočekao njen zapovjednik brigadir Petar Čavar. U običnom prostoru stare vojarne pretvorene u Memorijalni centar domovinskog rata dodirnuli smo stvarnost obrane Vukovara. Tri mjeseca, ni sa kakvim naoružanjem, grad je branilo srce njihovih branitelja, te ih od običnih ljudi učinio herojima. 

I, na kraju, vukovarska bolnica. Uvođenje u okrutnu ratnu stvarnost kroz svjedočenje doktorice Vesne Bosanac. Prolazeći podrumskim bolničkim hodnikom, malim improviziranim bolničkim sobama, prateći trag „krmače“ u stropu, nismo mogli ne čuti detonacije granata, strah i jauk ranjenika, jurnjavu premorenog bolničkog osoblja i kroz  patnju sviju njih snažan duh otpora. Duh koji nije mogla slomiti ni sama smrt. Pred dokumentarnim snimkama odvođenja pacijenata iz bolnice pod nadzorom međunarodnih promatrača, nemoguće je ne pitati kako se  moglo dogoditi da budu odvedeni u užas Ovčare. Mala niska podrumska zatamnjena soba kojom su odjekivala imena svih ranjenika, bolesnika i bolničkog osoblja koji su svoj život položili na oltar domovine, poučila nas je svojim zrcalnim zidovima onome što bismo trebali biti: zrcala Božja jer zrcalo Božje ne može počiniti užas koji nas je dodirivao kroz bolničke zidove dok smo prolazili pored njih.

Put stradanja zatvorili smo šetnjom Vukovarom do križa na ušću Dunava. Veliki mramorni križ s troprutastim pleterom koji svjedoči o trojezičnosti i tropismenosti hrvatske kulture, o njenoj utemeljenosti u Trojednoj Osobi, i natpisom NAVIK ON ŽIVI KI ZGINE POŠTENO kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana na glagoljici, tisućljetnom hrvatskom pismu, suočio nas je s tisućljetnim križem koji hrvatski narod nosi na svojim plećima od svog dolaska na ove prostore do danas. O njegovom nemirenju s bilo kojim oblikom „zle“ patnje. O vjeri u pravdu i poštenje. O vjeri u Dobro koje je u konačnici jedina i nepobjediva stvarnost. O rastu u nadi, vjeri i ljubavi kroz strpljivo nošenje križa.

Oprostivši se s našim domaćinima, vratili smo se u autobus i u 22 sata krenuli za Zagreb završavajući put molitvom i pjesmom. Molitvom koja nas je pratila na svim dijelovima Puta stradanja, molitvom za žrtve, kao i za krvnike, molitvom koja pomaže da se naneseno zlo jednom oprosti, ali ne i zaboravi.

Nakon susreta s Vukovarom svojim se domovima nismo mogli vratiti isti. Ništa više ne može biti isto nakon što se čovjek suoči s dubinama patnje, kao i dubinama ljubavi.

Hvala vodstvu studija što nam je ovo iskustvo omogućilo.

Zagreb, 4. svibnja 2009.               

Biserka Draganić